Majka udovica i sin

Mama je odškrinula vrata i pogledala svoje usnulo dijete. Spavao je
nevinim, spokojnim snom. Gotovo da joj je žao probuditi ga, ali vrijeme
je, vikend je prošao, tjedne obveze su tu, mora se spremati...

Sjela je na rub kreveta i probudila ga. Sanjivo se protegao... "Ajoj... već je toliko sati? Moram žuriti..."

Spremila mu je doručak. Već je veliki dečko, mogao bi i sam, ali ona
uživa u tome. Topli tost namazan maslacem, narezana salama, sir, čaj...
svako jutro ga čekaju za stolom, zajedno jedu...

Prati njegove zalogaje, sjeća ga se kad je bio mali. Uvijek je to isti
pogled, zamišljen, isti pokreti vilice dok odgriza komade tosta i
žvače... Povučen je. Voljela bi da je malo življi, da ima više
prijatelja, da više izlazi vani...

Otkad joj je umro muž, on joj je sve na svijetu. S njim se ustaje, zbog
njega živi, diše... vjeruje da bi se, da njega nema, već odavno
pridružila svojoj pokojnoj ljubavi. Pomalo strahuje da će jednog dana
otići, da će neka druga žena zauzeti mjesto u njegovom životu... ali
onda odbacuje te strahove. Ta to je prirodan slijed stvari... i ona je
na to spremna, koliko god joj teška pomisao da će ostati sama, da ga
više neće buditi ujutro, da će mu tost spremati netko drugi... neka
druga...

On se ustaje, briše salvetom usne. "Moram zaista žuriti..." mrmlja i odlazi iz kuhinje. Ona ide za njim, ispraća ga.

On vezuje cipele. Teško se saginje. U zadnje vrijeme se ugojio, više gotovo ne vidi vrhove cipela.

Pridržava mu kaput, trese s njega ostatke prhuti. Dodaje mu aktovku.

Ljubi ga u obraz na kojem su godine već ostavile traga. Primjećuje nove
bore i crvene žilice na licu. Ima visok tlak, mora paziti na sebe... a
nikako da ode kod liječnika po tablete.

Odlazi. Prati ga pogledom kroz vrata.

Već je velik dečko. No za nju će uvijek biti njeno čedo, njen mezimac... njen najbolji, najljepši sin.