Često kažemo da nas je netko rastužio. Razočarao. Učinio nesretnima. Ili da nas čini sretnima.
Kako
to ljudi čine? Kako to pobuđuju osjećaje u nama? Zašto nas osoba koja
nas voli čini nesretnima, ne bi li nas trebala činiti sretnima?
Psiholozi
kažu da svaki osjećaj nastaje zbog neke promjene u našoj okolini.
Osjećajem naš um reagira na tu promjenu. Na primjer, dok se muž prema
ženi ponaša u skladu s očekivanjima, nema nekog intenzivnog osjećaja
koji proizvodi. No ako on na pitanje "kako mi stoji haljina?" odgovori
"loše, udebljala si se", žena će osjetiti tugu ili bijes, jer se on
ponio na način koji nije očekivala (ovdje ne razmatramo je li njegova
primjedba objektivna ili zlobna, svakako je neočekivana).
Otkud tuga ili bijes u njoj? Je li njen muž odgovoran za njene tihe suze, stisnut želudac ili izljev bijesa?
Ljudi
u našoj okolini ponašaju se prema nama spontano. Time nas (često
nesvjesno) pozivaju da se osjećamo na određen način, ali pravi smo
generatori vlastitih osjećaja mi sami, odnosno značaj koji dajemo
njihovom ponašanju i primjedbama. Dokaz tome je činjenica da će na
nečije identično ponašanje prema dvijema osobama jedna reagirati
osjećajem tuge, bijesa, straha, krivnje... a druga neće osjetiti ništa
(ili nešto sasvim drugo). Zašto je tome tako? Jer istom događaju nisu
dali isti značaj.
Ljudi koji su skloni okidanju vlastitih
osjećaja često ne žele prihvatiti da je to nešto subjektivno, smatraju
da su drugi krivci za njihove loše osjećaje i da tu nema pomoći. No to
nije istina. Promjenom stava, promjenom načina na koji pridajemo značaj
događajima u našoj okolini možemo i promijeniti svoje emotivne
reakcije. Drugim riječima, za svoje osjećaje i raspoloženja možemo
nešto učiniti, dakle sami smo odgovorni za njih.
A to je dobra
vijest. Jer ako nas ne čini okolina nesretnima, već si to činimo sami,
onda imamo i mogućnost utjecaja na to da umanjimo negativne osjećaje i
budemo sretni. Naravno, nitko od nas nije Buda i to ne znači da nikada
nećemo biti nesretni, tužni, uplašeni ili bijesni. Ali samim činom
prihvaćanja odgovornosti za te svoje osjećaje stičemo ogromnu moć da te
osjećaje mijenjamo i da sebe dugoročno učinimo sretnijima.
Sve
dok vjerujemo da nas drugi čine nesretnima, svoju sreću predajemo njima
u ruke. A to je loša odluka. Ne zato što nas drugi ne bi željeli
učiniti sretnima, već zato što mi ipak sami sebe najbolje poznajemo i
najbolje znamo što učiniti da bi bili sretni.
Kako
to ljudi čine? Kako to pobuđuju osjećaje u nama? Zašto nas osoba koja
nas voli čini nesretnima, ne bi li nas trebala činiti sretnima?
Psiholozi
kažu da svaki osjećaj nastaje zbog neke promjene u našoj okolini.
Osjećajem naš um reagira na tu promjenu. Na primjer, dok se muž prema
ženi ponaša u skladu s očekivanjima, nema nekog intenzivnog osjećaja
koji proizvodi. No ako on na pitanje "kako mi stoji haljina?" odgovori
"loše, udebljala si se", žena će osjetiti tugu ili bijes, jer se on
ponio na način koji nije očekivala (ovdje ne razmatramo je li njegova
primjedba objektivna ili zlobna, svakako je neočekivana).
Otkud tuga ili bijes u njoj? Je li njen muž odgovoran za njene tihe suze, stisnut želudac ili izljev bijesa?
Ljudi
u našoj okolini ponašaju se prema nama spontano. Time nas (često
nesvjesno) pozivaju da se osjećamo na određen način, ali pravi smo
generatori vlastitih osjećaja mi sami, odnosno značaj koji dajemo
njihovom ponašanju i primjedbama. Dokaz tome je činjenica da će na
nečije identično ponašanje prema dvijema osobama jedna reagirati
osjećajem tuge, bijesa, straha, krivnje... a druga neće osjetiti ništa
(ili nešto sasvim drugo). Zašto je tome tako? Jer istom događaju nisu
dali isti značaj.
Ljudi koji su skloni okidanju vlastitih
osjećaja često ne žele prihvatiti da je to nešto subjektivno, smatraju
da su drugi krivci za njihove loše osjećaje i da tu nema pomoći. No to
nije istina. Promjenom stava, promjenom načina na koji pridajemo značaj
događajima u našoj okolini možemo i promijeniti svoje emotivne
reakcije. Drugim riječima, za svoje osjećaje i raspoloženja možemo
nešto učiniti, dakle sami smo odgovorni za njih.
A to je dobra
vijest. Jer ako nas ne čini okolina nesretnima, već si to činimo sami,
onda imamo i mogućnost utjecaja na to da umanjimo negativne osjećaje i
budemo sretni. Naravno, nitko od nas nije Buda i to ne znači da nikada
nećemo biti nesretni, tužni, uplašeni ili bijesni. Ali samim činom
prihvaćanja odgovornosti za te svoje osjećaje stičemo ogromnu moć da te
osjećaje mijenjamo i da sebe dugoročno učinimo sretnijima.
Sve
dok vjerujemo da nas drugi čine nesretnima, svoju sreću predajemo njima
u ruke. A to je loša odluka. Ne zato što nas drugi ne bi željeli
učiniti sretnima, već zato što mi ipak sami sebe najbolje poznajemo i
najbolje znamo što učiniti da bi bili sretni.
pet pro 28, 2012 2:29 am by vrabac
» Smajlic za forumasa iznad
pet lip 22, 2012 3:48 pm by vrabac
» Kaladont u dve reci
čet tra 14, 2011 1:37 pm by vrabac
» Asocijacije
čet tra 14, 2011 1:36 pm by vrabac
» Kaladont
čet tra 14, 2011 1:34 pm by vrabac
» Brojimo od 1-1 000 000
čet tra 14, 2011 1:33 pm by vrabac
» Zadnji na topicu
čet tra 14, 2011 1:33 pm by vrabac
» Cime bi ste udarili forumasa iznad ?
čet tra 14, 2011 1:32 pm by vrabac
» Pogodi sta radi sad osoba ispod tebe?
čet tra 14, 2011 1:31 pm by vrabac
» Obavijesti administratora članovima
čet tra 07, 2011 9:21 pm by bodomiere
» Abeceda geografije
sri tra 06, 2011 12:46 pm by vrabac
» Čitate li modne časopise?
uto tra 05, 2011 11:26 pm by bodomiere
» Ko vam je trenutno u mislima ?
uto tra 05, 2011 11:04 pm by bodomiere
» Ne volim...
uto tra 05, 2011 10:59 pm by bodomiere
» Posne sarme
pon oľu 28, 2011 2:11 am by vrabac