Spremnost za brak

Koliko smo spremni za brak kad ulazimo u njega? Jesu li nas roditelji,
uglavnom mame koje i dalje vode glavnu riječ u odgoju, pripremili za
samostalan život? Koliko ima istine u tome da mame čine djecu, psebno
muškarce, ovisnima o sebi?

Što se tiče ovisnosti muškaraca o
mamama, istina je, majke su te koje tu igraju odlučujuću ulogu, jer su
čovjeka koji bi trebao biti odrastao učinile ovisnim o sebi i faktički
ga spriječile u odrastanju. Zašto muška djeca ne znaju sa 18 godina
kuhati, prati i peglati kao njihove sestre? Nije baš da su cure
oduševljene kućanskim poslovima, radi se jednostavno o tome da majke
uredno pripremaju kćeri za brigu o mužu, a sinovima, u koje su često
zaljubljene, nastoje utisnuti u svijest da mu nitko neće kuhati bolje
od njegove mame.

Kako se radi o djeci, a ne o zrelim ljudima,
stvar, na žalost, uspijeva. Kćerkama je mozak isprogramiran da moraju
biti bolje u kuhanju, pranju i peglanju. U tome preuzimaju odgovornost
u braku i smatraju da imaju pravo na određivanje načina života u kući i
organizacije kućanskih poslova. Od muža očekuju da bude "pomoć", ali
pod time misle na čistu radnu snagu, a nikako ne na nekoga tko će
sudjelovati (po njihovom - petljati se) u organizaciji posla. Svaku će
muževu grešku pri obavljanju kućanskih poslova mlada žena u mladom
braku popratiti s podsmjehom, podsvjesno dokazujući sebi da je dobra
kćerkica dobro radi svoje dužnosti - dokaz je to što je ovaj njen trut
oprao crvene gaćice s bijelim donjim rubljem uz svim ženama (ne i
muškarcima) poznat rezultat. Naravno, dio programa u kćerkinoj glavi je
i briga o djeci, gdje muškarac može i mora povremeno promijeniti pelene
ili izvesti dijete u park, ali ipak se zna tko je gazda za odgoj. I tko
program dalje prenosi novim generacijama.

Ovaj je program
savršeno kompatibilan s programom koji je majka ugradila sinu. Sin je
potpuno ovisan o mami. Nikada nije skuhao ništa kompliciranije od jaja,
nikada nije oprao rublje, a mama mu je ostavila dojam da se radi o
svemirskoj tehnologiji i da je bolje da to ne dira, o tome će se jednog
dana brinuti njegova žena. Kad se oženi, mladi će nadobudni muž možda i
pokušati prevazići to naslijeđe, ali se tada sukobljava s drugom
preprekom - ženom koja ima ugrađen kompatibilan program i koja će
obeshrabriti svaki njegov pokušaj da na svoj način organizira poslove u
braku. On ima da "pomaže", tj. radi onako kako žena kaže, ali ne
predobro, jer žena u svom programu ima naredbu da mora kuhati i peglati
bolje od svog muža, inače je loša žena.

Suočeni s ovakvom
preprekom mnogi se muževi povlače u udobnost vlastitog programa, akio
su ikada iz njega i pokušali izići. Prepuštaju se rukama i radu svoje
žene, kao što su se nekada prepuštali radu svoje mame. Iz tog položaja
djeteta koje u krevetu čeka da mu mama donese kavu imaju čak pred sobom
i opravdanje da kritiziraju ženu što ona to ne čini.

U takvom
stanju koje sam gore opisao ne valja ulaziti u brak. Umjesto da ljudi
žive ravnopravno i u ljubavi, ući će u bolesnu simbiozu iz koje je
teško izaći, jer u njoj svatko, uz loš osjećaj jada i nemoći, ima i
neku dobit - žena potvrdu da je dobra i bolja od muža, a muž zamjenu za
mamu.

Svaka osoba koja ulazi u brak trebala bi biti svjesna da
je jedinka i da mora moći živjeti sama. Ovo je posebno teško
muškarcima, jer su odgajani da budu ovisni, ali i sa ženama je to
ponekad slučaj - navikle su na velikog tatu koji se brine o
egzistenciji obitelji. Svatko bi se trebao prije braka odvojiti od
roditelja, naći posao i živjeti sam, sam organizirati svoj život, od
kuhanja i pranja do zarađivanja za vlastiti život i plaćanja režija.
Tek osobe koje ovako sazriju mogu imati punu svijest o tome da se s
nekim ne udružuju jer im on egzistencijalno treba ili zato što to
očekuju okolina i roditelji, već zato što je ljepše živjeti s nekim u
ljubavi.